Projekat „Genocidna namjera Bratunac 1992“ autora mr. Ramiza Salkića ima za cilj da sveobuhvatno prikaže zločine počinjene nad Bošnjacima Bratunca tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
U ukupno sedam izdanja planirano je da budu opisni događaji tokom oružanog progona Bošnjaka Bratunca prije svega kroz izjave preživjelih svjedoka.
Prva knjiga donosi prikaz dešavanja u naseljima Hranča, Repovac i Borkovac početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
“Bratunac će već u prvim danima agresije biti mjesto provođenja jasno definirane genocidne namjere. Nakon napada na naselja, ubijanje civila, silovanja, deportacije, spaljivanje kompletnih naselja, porodičnih kuća i islamskih objekata, oružana agresija dobila je razmjere genocida, urbicida i elitocida. Na primjeru analize agresije na mikrolokalitetu, u tri naselja općine Bratunac (Hranča, Repovac i Borkovac), autor knjige je prikazao razmjere genocidne namjere, definirajući aktere, žrtve, ciljeve i načine na koje je izvršena oružana agresija.
U ovim naseljima je izvršen oružani napad na civilno stanovništvo. Nije bilo selektivnog napada na nekoliko ljudi ili nekoliko kuća – cilj agresorskog napada je bio da se uništi kompletno stanovništvo (ubijeni su ili zatvoreni u logor svi muškarci stariji od petnaest godina, a djeca, žene i starci su deportovani, počinjene su stotine zločina silovanja...). Korištena su sva raspoloživa sredstva: upotreba oružja, artiljerijskih oruđa, korišteni su noževi za klanje žrtava i nanošenje poveda (urezivanje krstova s četiri znaka C; rezanje po dužini stomaka žrtava, da se živi ljudi što duže pate itd.), odsijecane su glave žrtvama i potpuno odvajane od trupla...
Stambeni fond i objekti u bošnjačkim domaćinstvima uništeni su u procentu većem od 90%, osim onih koje su zločinci planirali zauvijek prisvojiti. Svi islamski objekti na području Bratunca potpuno su uništeni: džamije i mesdžidi, a ostala je samo tekija Orlovića, u Konjević Polju, a pretpostavlja se da je i ona sačuvana, kako bi se dokazivalo da su Orlovići bili nekada pravoslavna porodica i da je ta građevina njihov trag u historiji. Agresor je vršio s posebnom pažnjom ubijanje, nakon zarobljavanja, bošnjačkih vjerskih i svjetovnih prvaka. Tako je ubijen glavni bratunački imam Mustafa-ef. Mujkanović, a u ovoj knjizi postoje svjedočanstva kako je ubijen imam iz Hranče Huso-ef. Salkić, kome je glava klanjem odvojena od tijela.
U Bratuncu je počinjen i kulturocid, jer su uništavanjem vjerskih objekata muslimana uništeni tragovi tradicije pismenosti, graditeljske tradicije, te vjerske i kulturne tradicije. Razmjere kulturocida se mogu ilustrirati činjenicom da je na slici “Bratunac”, poznatog bosanskohercegovačkog slikara Huseina Nalića, nastaloj početkom osamdesetih godina, barbarskom intervencijom tokom Agresije, izbrisana džamija. Nije bilo dovoljno da je džamija srušena – tragovi muslimana Bošnjaka pokušali su se potpuno izbrisati, čak i na umjetničkim djelima.
Poseban segment zločinačke brutalnosti odnosi se na silovanja djevojaka i žena, te ubijanja djece. U ovoj knjizi autor je, izjavama i egzaktnim podacima, prikazao metode, načine i razmjere zločinačkog djelovanja. Ovdje se podsjeća na činjenicu da je Agresija bila proces širokih razmjera, u koji su bili uključeni brojni faktori, a da je Bošnjacima, koji su se vratili ili su planirali svoj povratak, u skladu s Mirovnim sporazumom iz Dejtona, suprotstavljena činjenica da desetine ratnih zločinaca, učesnika u genocidnoj namjeri, nikada nije odgovaralo, već i danas žive u svojim kućama i predstavljaju prijetnju povratku i sigurnosti povratnika.
Pravosudni sistem potpuno je zakazao. Knjiga, iako to nije baš uobičajeno kod nas, donosi integralne presude Suda Bosne i Hercegovine, kojima se presuđuje za ratne zločine u Bratuncu, odnosno u naseljima Hranča, Repovac i Borkovac, kojima se ona bavi. Cilj objavljivanja integralnih presuda (prvostepeni i drugostepeni nivo) jeste višestruk. Prvo, većina sadržaja je pohranjena isključivo na internetu i njihovo je čuvanje u tom, virtualnom prostoru, uslovljeno tehničkim resursima i vremenski ograničeno, i u periodu od deset godina do ovih dokumenata će moći doći samo istraživači i naučnici. Drugo, važno je, kroz presude, pokazati žrtvama na koji način mogu dokaz(iv)ati zločine i torture.
Mnogi svjedoci, čije izjave donosi ova knjiga, iako su dali sve informacije kojima su raspolagali, nisu uspjeli pravno dokazati svoje tvrdnje, jer je za pravno utemeljenje bilo potrebno uskladiti i ispuniti niz faktora. Eventualne odluke žrtava da podnesu krivične prijave protiv zločinaca, nakon ovih saznanja o tehničkoj strani funkcioniranja sudova, značajno će umanjiti lutanja i gubljenja vremena. Također, žrtve će shvatiti važnost koju imaju pravni zastupnici u procesu njihovoga odabira, pristupat će odgovorno i oprezno. Izdavački projekat “Genocidna namjera – Bratunac 1992.”, koji će biti realiziran u nekoliko knjiga, čiji je autor mr. Ramiz Salkić, ima za cilj da ukaže da ratni zločlin ne zastarijeva, te da kao društvo imamo obavezu da dokumentiramo i do krajnjih mogućnosti istražimo ratne zločine, te da tragom tih nalaza, provedemo istrage, suđenja i kaznimo počinitelje. Jer, u protivnom, zločin koji živi oko nas, iskoristit će prvu priliku i vaskrsnuti.
A tada se ciklus zla ponavlja i onda ne postoji reakcija koja ga može zaustaviti. Izjave preživjelih, spiskovi ubijenih i analize, kojima obiluje cijeli projekat, predstavljaju validnu informaciju, na temelju koje nadležni sudovi imaju obavezu da pokrenu proces protiv osumnjičenih. Čak i presude, koje su integralni dio ove knjige, obavezuju Sud koji ih je donio, da osobe iz drugih predmeta procesuiraju, ako postoji bilo kakav osnov, po kojem su povezane s počinjenim zločinima. Nažalost, to se još uvijek nije desilo.” - Mehmed Pargan
U svojoj recenzij pod nazivom obavezno štivo za preživjele Almasa Hadžić je napisala,
“Suha istina”, kako bi se u žargonu kazalo, prikazana u opisima vremena, aktera i posljedica događaja o kojima ova knjiga svjedoči, pečat je na golgotu bošnjačkog naroda u dijelu bratunačke općine tokom Agresije na R BiH.
Opisano jasno ukazuje na genocidu namjeru izvršilaca zločina nad Bošnjacima Bratunca, koje je za posljedicu imalo ubistva, logorska zatočeništva, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja muslimanskih vjerskih objekata, razaranja i pljačkanja bošnjačke privatne imovine itd.
Maksima da se sve što nije zapisano nije ni dogodilo, u historiji bošnjačkog stanovništva na prostorima bivše Jugoslavije i te kako ima uporišta. Upravo zato što nije pisano i zapisivano, mnogi Bošnjaci danas malo ili nimalo znaju o zločinima počinjenim tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća, posebno onima u Bosni i Hercegovini.
Istina o masovnim progonima i ubijanjima muslimana u prethodna dva stoljeća uglavnom je bila zataškavana. A ako je negdje i kazivana, nestajala je s biološkim nestankom onih koji su je kazivali ili, eventualno, svjedočili o njoj.
Očekivano je bilo da se Ramiz Salkić prihvati ovog izuzetno zahtjevnog, ali i moralno obavezujućeg posla. I sam žrtva, dovoljno je bilo da u mjestima o čijim zločinima govori, prebroji preživjele i za njihovog života zabilježi kroz kakav su horor prošli, a i čemu su svjedočili dok su njihovi najbliži članovi porodica hapšeni, odvođeni u logore i ubijani.
Knjiga “Genocidna namjera – Bratunac 1992. godine”, koja govori o zločinima nad mještanima samo tri bratunačka sela – Hranča, Repovac i Borkovac – s brižljivo prikupljenim podacima o broju stanovnika koji su u njima živjeli prije Agresije, o broju i načinu njihovog stradanja, o pomagačima i izvršiocima zločina i izrečenim im sudskim presudama, o politici koja je kontrolirala i naređivala zločine, dokument je koji ne ostavlja bilo kakav prostor za demanti.
Onaj ko je prisustvovao otkopavanju grobnice u Repovcu, u kojoj je bilo tijelo ubijene studentice Hamedine Ramić, složit će se da su svjedočenja opisana u ovoj knjizi put za prepoznavanje imena počinilaca zločina, od kojih mnogi još uvijek nekažnjeno žive na području bratunačke općine.
Upamćeno je, naime, da je te 2004. godine, dok su istražitelji otkopavali grobnicu u kojoj je bilo Hamedinino tijelo, iz kuće jednog od komšija dopirala glasna muzika. Sve vrijeme “komšija”, koji je puštao muziku, sjedio je u svom dvorištu i pio alkoholno piće, ne skidajući pogled s tek otkopane grobnice. Naime, tada se znalo da je upravo on jedan od aktera ubistva ove djevojke.
Ni taj, kao ni desetine drugih njemu sličnih bošnjačkih “komšija” iz Hranče, Repovca i Borkovca, ni nakon 29 godina nisu privedeni pravdi. Možda nadležni sudovi to neće nikad ni učiniti, ali je važno da svako bošnjačko dijete zna ko im je ubio djeda, oca, brata, rođaka, silovao majku, sestru, nenu, da zna ko ih je vezane odvodio od kuće da se nikad ne vrate.
Zbog toga, ovakve i slične knjige moraju biti obavezno štivo u kući svakog preživjelog Bošnjaka u našoj zemlji, koje će kao emanet ostavljati svojoj djeci, unucima, praunucima. Ne da bi mrzili, već znali i pamtili šta je nekad bilo, kako im se u budućnosti ista sudbina ne bi ponovila.”
U recenzij pod nazivom Genocidna namjera je postojala! Da li još uvijek postoji? Avdo Huseinović je napisao,
“Ono što je 1. aprila 1992. godine započeto u Bijeljini, pa se nastavilo preko Zvornika, Vlasenice i Bratunca, svoj finalni epilog imat će u julu 1995. godine, u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica. Genocid nad Bošnjacima na području općine Bratunac, ali i nad Romima i Albancima, nikako ne možemo razdvojiti od velikih zločina u Zvorniku, Vlasenici, Bijeljini, Skelanima, Višegradu, te Srebrenici u onoj prvoj okupaciji od 18. aprila do 9. maja 1992. Postoji nešto što sve ove zločine posebno spaja, a to je njihova nekažnjivost. Mali, skoro neznatan broj zločinaca, optužen je za veliki broj zločina.
Poštovani čitaoče, posebna vrijednost knjige Ramiza Salkića jeste u nazivanju ljudi i događaja njihovim pravim i stvarnim imenima. To je, tim prije, važnije danas, kada dželati svjesno, a nerijetko i same žrtve nesvjesno, počinju minimizirati, izjednačavati ili čak negirati razmjere i masovnost počinjenih zločina. Živimo u vremenu sramne lahkoće bošnjačkog zaborava, kada agresori i izvršioci Genocida puno lakše brane laž, nego žrtve istinu. Rijedak je slučaj da autor knjigu piše sinhronizirano, i kao svjedok događaja, a i kao istraživač.
Ramiz Salkić je jedan od rijetkih. Uspio je vjerno naslikati tragediju svoje porodice, rođaka, svog rodnog mjesta, a kroz neposredno istraživanje i ispovijesti drugih svjedoka, upotpuniti svjedočanstvo o ubijanju Bosne i u potpunosti opravdati naslov knjige, da je postojala genocidna namjera već s prvim satima agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Bratunačka sela Glogova, Hranča, Borkovac i Repovci su dokaz nad dokazima za to, jer su srpske vojne i policijske snage iz Srednjeg Podrinja, uz veliku pomoć Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije i Specijalnih jedinica Službe državne bezbednosti Srbije, već u prvim danima maja 1992., za svega nekoliko dana, ubile preko 100 bošnjačkih civila, svojih najbližih komšija, školskih drugova, radnih kolega...
Ubijeni su kada od strane bratunačkih Bošnjaka niko na Srbe nije ni kamen bacio, kad su Bošnjaci predali i ono malo lovačkog oružja koje su imali, kada su još uvijek bili u zabludi da će se svi nemiri završiti mirom.
Diego Arija, bivši predsjednik Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, tokom suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, potvrdio je svoju izjavu iz 1993., kada je nakon posjete Srebrenici srpske zločine u Srednjem Podrinju 1992-1993. nazvao “usporenim genocidom”. Arija je kazao da su već tada velike svjetske sile znale šta se dešava na istoku Bosne, a i da su prvi ljudi Ujedinjenih nacija često krili izvještaje s terena, što je i te kako bila dobra priprema za završnu fazu genocida u julu 1995. godine. Uvijek osjetim koliko je čovjek nejak, kada treba da iznese mišljenje o djelima koja nas vraćaju u vrijeme smrti.
Ramiz Salkić je pisac historije, onakve kakva je ova naša, historije koja se dogodila i za koju samo naivni mogu misliti da je prošla. Brojni su primjeri genocidnog pohoda te 1992. godine. Ramiz ih opisuje, a samo na slučaju studentice Hamedine Ramić iz bratunačkog predgrađa Borkovac, koju je više srpskih vojnika silovalo, pa ubilo, zajedno s grupom njenih komšija, a njeno mrtvo tijelo palo na brata joj Amera i na taj način ga spasilo sigurne smrti, jasno prikazuje svu strahotu planiranog genocida. Iz brojnih dokumenata i ličnih ljudskih drama, jasno je da je u Bratuncu postojala genocidna namjera.
Ono na šta odgovora nemamo je pitanje: da li je ta genocidna namjera u Bratuncu, Podrinju, a i drugim krvavim dijelovima Bosne i Hercegovine, prestala postojati?”
