Naše parče pod ovim nebom je i ono parče u manjem bosanskohercegovačkom entitetu RS.
Ta teška borba koja se desila bila je dokaz istrajnosti onih koji čuvaju ideju i koji su svjesni činjenice da BiH može opstati u okviru svojih granica i onoga što ona suštinski jeste.
Naši ljudi koji su se odlučili na povratak i koji žive u tom dijelu Bosne i Hercegovine jesu najhrabriji ljudi u ovoj zemlji, najveći borci. Kad pogledamo od ’92. godine do danas, ta populacija bošnjačkog naroda je populacija koja je prošla kroz sve najgore što se dešavalo u BiH. Od toga da smo imali sve, da su nam uništeni domovi, uništene kuće, uništena djetinjstva, uništeni dobri brakovi, do toga da smo došli da nemamo nigdje ništa, pa rat, pa povratak, pa stvaranje i tako dalje. Nama, generalno Bošnjacima, ja bih rekao fali malo više optimizma i malo više realnog sagledavanja stanja i postignuća koja smo ostvarili u proteklih 30 godina. Meni se čini ponekad, razgovarajući s nekim svojim prijateljima, da oni koji danas imaju puno više od onoga što su imali prije nekako najviše šire pesimizam u društvu i nezadovoljstvo. Svako od nas treba da se preispituje i onaj ko se ne preispituje, na kraju dana badava je proveo dan. Ako se mi preispitamo kao narod šta je sve urađeno u proteklih 30 godina, vidjet ćemo sve, od nezavisnosti, od odbrane, od agresije, od povratka, obnove zemlje razvoja zemlje do onoga što danas imamo. Dakle, pozivam ljude da mi u ramazanu i poslije ramazana govorimo više o pozitivnim stvarima i optimizmu i sagledavamo to s pozitivne strane. Meni su uvijek inspiracija ljudi s kojima svakodnevno sjedim. I kad sjedite na nekom sijelu, i kad razgovarate s ljudima u nekom mjestu gdje je samo nekoliko bošnjačkih porodica, vi vidite da su ti ljudi svjesni, možda su i svjesniji od nekih drugih ljudi koji bi, možda, trebali biti puno svjesniji, jer oni donose odluke, učestvuju u donošenju odluka. Ti ljudi su svjesni gdje su, ko su, šta su, kakva im je uloga i zašto su se odlučili vratiti na svoja ognjišta. Naš povratak je borba za domovinu, borba za ognjište i borba za mezarje naših predaka, a ta borba nije materijalna, ta borba je duhovna, unutrašnja, patriotska, koja ponekad i nije cijenjena na pravi način i nije valorizovana u javnosti, jer, generalno, svaka država je kao naš organizam. Naprimjer, kako ćete svaku promjenu osjetiti na koži? Kaže: problijedio je jer ima mučninu u stomaku, zato što će, možda, imati infarkt, moždani udar… Upravo je koža ta koja pokazuje unutrašnje stanje. Naši ljudi na granici Bosne moraju biti najsretniji, najzadovoljniji, živjeti u blagostanju, a oni koji vole tu zemlju moraju o tome voditi računa, o tim ljudima, ističe Ramiz Salkić.
Solidarnost nas navodi da se oslonimo jedni na druge, da vodimo računa o jedinstvu, bošnjačkom narodu i svemu onome što smo mi i što je naš identitet.
Sjećam se koliko smo mi bili veseliji dok smo išli na liniju. Dakle, uđete u kamion i mi pjevamo, i mi smo veseli, i idemo svjesni činjenice i statistike da se ne vraćaju svi. Neki idu pod zemlju, neki u bolnicu, a neki se vrate. Mi smo bili veseliji kad smo išli na liniju nego kad neko danas ide na svadbu. Vjerujete, ovaj specijalni rat putem društvenih mreža, protiv Bošnjaka, našeg optimizma, razvijanja osjećaja unutar nas da smo svoji, da je ovo dobra zemlja u kojoj se može živjeti ostavlja ozbiljne posljedice na duh, na tijelo, na ljude, na osjećanja. Mi u tom smislu moramo mijenjati unutar sebe te naše poglede, moramo jedni s drugima više komunicirati, direktno, lično. Odmah dolazimo u sferu saosjećanja. Ne možete vi saosjećati s čovjekom kad on na društvenoj mreži izbaci osmrtnicu za oca i kažete: „Bašum sagolsun“, kakva su to osjećanja? Nisu to osjećanja. Osjećanja su kad odete od njega i osjetite njegovu suzu, drhtavost, to su osjećanja. Današnji način života u nama ubija pozitivne vrijednosti koje smo imali u sebi. Ja sam zagovornik zajedničkih iftara, onog vremena kako smo živjeli u ratu. Danas mi se čini da smo drugačije ličnosti. Danas se sve promijenilo, između ostalog je poručio Ramiz Salkić.
I poslije oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu svjedočimo i danas napadima na BiH, posebno u manjem bh. entitetu. Naši imami, ljudi koji govore o dobru i pozivaju na dobro, bili su od onih koji su prozivani, linčovani, a s njima i brojni džemati koji se nalaze u tom entitetu.
Ja se vrlo često sjetim razgovora s jednim pripadnikom srpskog naroda, zvaničnikom, iz 2004. godine. Još se tada govorilo o povratu imovine i on je meni rekao: „Znaš, Ramize, nemojte nas folirati, vi se ne vraćate ovdje radi svojih imanja, ognjišta, vi se ovdje vraćate radi države, jer vaš povratak ovdje znači opstanak naše BiH.“ To je tada bila njegova percepcija i zbog toga mi trpimo sva ova šikaniranja. Vidite, Bošnjaci muslimani žive i u Crnoj Gori i Srbiji, a njima ne bi predstavljao problem da u njihovoj zamišljenoj otcijepljenoj teritoriji, koja se nikada neće otcijepiti, živi neki procenat Bošnjaka. Njima predstavlja problem naša borba za BiH. Mi svojim povratkom u taj entitet, koji nosi takvo ime kakvo nosi, nismo se vratili i asimilirali i postali dio tog sistema, nego smo se vratili s istom ljubavlju i istim osjećanjima spram države BiH i onoga za šta smo se borili tokom odbrane BiH od agresije. Naš narativ, pristup, emocija su nepromijenjeni svih ovih godina, to je za njih najveći problem. Mi moramo nastaviti u tom smjeru jačati naš opstanak, naše postojanje i naše funkcionisanje, kaže nam Ramiz Salkić.
BiH živi u svakom od tih ljudi, u onima koji žive i izvan BiH, ali i onima koji su se vratili na svoja ognjišta. Mi nismo svjesni tog osjećaja, patriotizma, naboja u ljudima, da ostaju, opstaju, egzistiraju i da im se stvaraju bolji uvjeti za život. Za našeg običnog čovjeka važno je da se vrati povjerenje u one koji ih predstavljaju, zaključio je Ramiz Salkić u emisiji ‘Stil života u islamu’ devete noći mubarek mjeseca ramazana.
hayat.ba
