Mnogi od nas su više ili manje zadovoljni rezultatima rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Hagu kao i Međunarodnog suda pravde u Hagu vezano za tužbu Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije tj. Srbije.
Kako god, prvi put su zločini nad Bošnjacima pred ova dva međunarodna suda, kao i pred još nekoliko sudova izvan Bosne i Hercegovine, procesuirani, presuđeni i nazvani pravim imenom.
Međunarodni sud pravde u Hagu utvrdio je da su genocid nad Bošnjacima počinili vojska i dijelovi policije bosanskih Srba (Rs), a da je Srbija odgovorna što ga nije spriječila i kaznila počinioce.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je postojanje dva udružena zločinačka poduhvata i dva međunarodna oružana sukoba na tlu nezavisne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine.
Prvi je udruženi zločinački poduhvat i genocid počinjen od strane pobunjenih bosanskih Srba (Rs), uz pomoć Srbije, što je jasno i potvrđeno presudama političkom i vojnom rukovodstvu pobunjenih bosanskih Srba (Rs). Današnja presuda Stanišiću i Simatoviću proširuje udruženi zločinački poduhvat na ljude i institucije u Srbiji i potvrđuje agresiju Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i učešće u izvršenju genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini.
Drugi udruženi zločinački poduhvat presuđen je pobunjenim bosanskim Hrvatima, organiziranim kroz tzv. Herceg-Bosnu i Hrvatskoj koja je označena kao učesnik međunarodnog oružanog sukoba na tlu međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine.
Danas kada je završen rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ostaje žal što pred ovim sudom nije presuđen genocid nad Bošnjacima Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Foče, Višegrada i mnogih drugih mjesta u kojima je, bez ikakve sumnje, provedena jasna genocidna namjera sa ciljem da u tim i drugim mjestima Bošnjaci više nikada ne žive nakon zlostavljanja, progona i ubistava.
Uz sva pojedinačna nezadovoljstava u konačnici trebamo biti zadovoljni radom ova dva suda koji su potvrdili ono što smo mi znali i osjetili na svojoj koži, a to je da su Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini kao pobunjenike protiv legitimne i međunarodno priznate vlasti su koristili za ostvarenje vijekovnih težnji o podjeli Bosne i Hercegovine i njenom prestanku postojanja, što bi značilo i nestanak Bošnjaka.
Presude i jasna kvalifikacija dešavanja danas imaju sudski epilog.
Sada je na nama da ove sudske činjenice, koje su dokazane i presuđene u sudskim presudama, nađu mjesto u udžbenicima historije za učenike osnovnih i srednjih škola, a na fakultetima kroz izučavanje predmeta sociologija genocida.
Oni od nas koji su u prilici da odlučuju da se ove presude inkorporiraju u nastavni sadržaj imaju veliku odgovornost da to urade radi istine i pravde. Oni koji se ogluše o ovu obavezu čine novi zločin i u redu su onih koji zataškavaju istinu o karakteru rata u Republici Bosni i Hercegovini i istinu o počinjenom, dokazanom i presuđenom genocidu nad Bošnjacima.
Stvari treba nazvati pravim imenom i to djeca moraju da nauče.
U Bosni i Hercegovini nije bio građanski rat već brutalna agresija Srbije i Hrvatske kroz realizaciju udruženih zločinačkih poduhvata uz podršku pobunjenih sunarodnjaka u Republici Bosni i Hercegovini sa ciljem ostvarenja vijekovnih težnji o podjeli Bosne i Hercegovine i nestanku Bošnjaka kao naroda.
Tome jasno svjedoče i činjenica da su Dejtonski mirovni sporazum potpisali predsjednici Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine.
Sudovi su uradili svoje, šta god mi mislili o tome, ostalo je na nama da činjenice iz presuda postanu dio narativa u javnom životu, obrazovnom procesu, medijskom prostoru i našim porodicama, samo tako će biti zadovoljena borba za istinu i pravdu.
